ljubav na moj način
02.05.2006., utorak
možda već odavno nađeno
Tražim nešto. Cijeli svoj život tragam. Ne zadovoljavam se onim što imam, i kad nešto žarko želim, dobijem, ponovo prelazim na neke više razine, ciljeve, potrebe. Ne mislim na materijalno (naravno, kad dobiješ što želiš, ubrzo želiš nešto novo, ali moje pokretnine i nekretnine nisu mi za cilj pisati). Tražila sam njega. Našla sam ga. I opet moj sindrom. Ima sve što želim, ali moje unutarnje sumnje ne odustaju. O tome se radi. Kad ću znati da je kraj. Potraga je završena. Tko je tražio našao je. Kad ću se zaustaviti. Da li ću znati prepoznati, ili ću zbog svoje bolesne pohlepe
 propustiti ono što u biti želim. Je li do mene. Sad po prvi put, i dalje se pitam, no neke stanice kao da žele biti džokeri i dati mi odgovor. Traje rat u meni. Da li to nešto znači. Jer se po prvi put svađam sa sobom. Dva moja bića, mozak i srce, u žestokoj su diskusiji. Svaki dan. To me malo mori. Dal da odustanem. Nimalo nije lako. Dal da odustanem od svojih brojeva ili idemo dalje dok igra traje? Prije sam znala, više ne. Možda to nešto znači. |
25.04.2006., utorak
izronio....
Eto. Pojavi se prošlost i želi biti sadašnjost. Sada kada gradim svoje carstvo, kada sam postavila temelje napokon i kada sam nabavila čvrst i nepropusni materijal, kada osjećam budućnost i mogu je opipati i ljubiti. E sad bi davno popucale ljuljačke htjele biti nove, malo me proljuljati, vratiti u stare dane, zavrtiti u glavi i potom puknuti pod mojom guzom, izbaciti me na pijesak. Prošlost koju sam htjela onda, nije se dogodila, sad se događa, kada sam zaboravila na nju, otpisala je i krenula dalje. Prošlost koja sa sobom nosi uvijek nasmijano lice, sad mrtvo hladno uvlači se u sadašnjost. Želi promijeniti ime, a možda i nadodati još koje. O, prošlosti, zašto uvijek boliš? Iznova vraćaš zaboravljene pjesme, želiš dovršiti naše priče, predviđaš bajke. Pospremi se, molim te, natrag u kutiju uspomena. Ne želim dvojbe, moje carstvo me čeka, tisuću ruku radi na tome, banke su dale kredit, sunce će sjati. Ne preispituj moje mogućnosti, možeš se razočarati, ili mogu ja. Prodaja za trenutak ili vijek slatkog rata ?
Odolijevam dok mogu. Čvrsta u odluci preuzet ću kontrolu. Samo me jebe to što sam čovjek. |
12.04.2006., srijeda
tebi koji se skrivaš.....
Hej maleni, ne trudi se da ti budem tek broj, roman ni prvi ni posljednji... Nemoj bježati od onog što znaš da će biti, od onog što sudbina kroji.
Nemoj se bojati, to sam samo ja. Pružam ti ruke, želim te. Zašto kvariš plan? Ideš ususret krivoj sudbini... i znaš da nije dobro. Nemoj se odupirati, pusti noć neka te dovede k meni. Jer naposljetku samo mene i imaš. Drugi će ti pružati tek prolazne faze, htjet će samo jednu noć, da te odvedu u svoje prostorije trenutka, a potom ostat ćeš samo u njihovom sjećanju, tek jedna ostvarena maštarija. Hej maleni. Pusti rijeku neka teče. Bujice su tek mjestimične. To je normalno. Ja ću čekati. Ali ne radi od ušća budalu...iako će uvijek biti tu. Maleni maleni, zašto se budiš kad sviće zora? Ostani kraj mene, ne mijenjaj program. Znam da to želiš. Neka te strah ne odvede po novine, neka ti ne bude izgovor. Ostani jer u snovima možemo proći jutro, i dan poslije, i godinu... Možemo. Jer se snalazimo u njima. I ti to znaš. I toga se bojiš. Znaš. Prolaznika će uvijek biti, i dignut im nećemo pozdrave, ali uvijek u istom plićaku nasukat ćemo se. I pronaći. Hej maleni oboje znamo. To su bajke. Ovo pismo nije upućeno Njemu, već malom plahom štenetu koji živi duboko u meni, a piše ga On, jer zna. No moja je zadnja. |
03.04.2006., ponedjeljak
Mrzim ga. Po prvi put.
Mrzim ga jer je sad otišao.Opet mi uskratio jednu noć, a dala bih mu sve. Mrzim ga jer ga nisam ni zamolila da ostane, jer biti hladna puno je lakše nego ispasti jadna znajući da me neće poslušati. Mrzim ga jer me tjera na to. Mrzim ga jer mi je sve. Mrzim ga jer ponekad mislim da osjećam puno više. Mrzim ga jer mu se puštam. Po prvi put životu. Možda jer je on ljubav. Mrzim ga za to. Po prvi puta osjećam kako se predajem, kako se gubim u njemu, kako me živo boli za svijet dok je moja glava na njegovim prsima. Po prvi puta dajem se, crtam se sama, vjerujući u uspjeh, iako dobro znam da takve ljubavi uvijek bivaju tužne. Po prvi put nisam teška osoba. Po prvi put ne želim imati tajne. Mrzim ga za to. Mrzim ga, jer znam da on to zna. Mrzim ga zato jer sam sama i uživam u tome osim ako on nije tu. Mrzim ga mama. Mrzim ga jer me na njega podsjeća izraz "pjesnička ljubav". Po prvi puta pronalazim svoju bol u stihovima pisanim tisućama godina sa svih strana svijeta. Po prvi put znam što znači osluškivati tvoje korake niz stepenice kad silaziš i stegnuti srce da ne plače, ili raširiti osmijeh u onom trenu kad ugledam te dole ispred kuće i biti doista sretna. Volim ga toliko da boli. Toliko da poželim da me povrijedi, da to prebolim, možda bi bilo brže nego trpjeti bol koju osjećam dok ga volim.
|
